Europska liga jedno je od najvažnijih klupskih nogometnih natjecanja na kontinentu. Iako se u hijerarhiji UEFA-inih natjecanja nalazi iza Lige prvaka, kroz njezinu povijest trofej su osvajali neki od najvećih europskih klubova, među kojima su Liverpool, Juventus, Inter, Real Madrid, Chelsea, Manchester United, Atlético Madrid i Sevilla.
Današnja UEFA Europa League nastala je iz Kupa UEFA, pokrenutog u sezoni 1971./72. Tijekom više od pola stoljeća mijenjali su se naziv, broj sudionika i sustav natjecanja, kao i način sportskog klađenja na njega, ali osnovna ideja ostala je ista – klubovima iz različitih europskih liga pružiti još jedan put do velikog međunarodnog trofeja.

Kup UEFA pokrenut je 1971. godine kao treće veliko UEFA-ino klupsko natjecanje, uz Kup europskih prvaka i Kup pobjednika kupova.
Novi turnir zamijenio je Kup velesajamskih gradova, natjecanje koje je postojalo od 1950-ih, ali nije bilo pod izravnom kontrolom UEFA-e. Osnivanjem Kupa UEFA uvedena su jedinstvena pravila, sustav suđenja i stegovni propisi pod nadzorom europske nogometne federacije.
U prvom izdanju sudjelovala su 64 kluba. Natjecanje se igralo isključivo po sustavu ispadanja, a svaki se dvoboj sastojao od utakmice kod kuće i u gostima.
Prvi osvajač bio je Tottenham. Engleski klub je u finalu 1972. igrao protiv Wolverhamptona i slavio ukupnim rezultatom 3:2. Prvu utakmicu u Wolverhamptonu Tottenham je dobio 2:1, dok je uzvrat u Londonu završio 1:1.
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih Kup UEFA imao je posebno velik sportski značaj. U tadašnjem sustavu samo je prvak države išao u Kup europskih prvaka, pa su u Kupu UEFA često završavali drugi, treći i četvrti najbolji klubovi najjačih europskih liga.
Liverpool je osvojio natjecanje 1973. i 1976., Borussia Mönchengladbach 1975. i 1979., a među osvajačima tog razdoblja bili su i Juventus, Feyenoord i PSV.
Osamdesete su donijele još veću raznolikost. Naslove su osvajali Eintracht Frankfurt, Ipswich Town, IFK Göteborg, Real Madrid, Bayer Leverkusen i Napoli. Real Madrid je 1985. i 1986. osvojio dva uzastopna naslova, dok je Diego Maradona predvodio Napoli do trofeja 1989. godine.
Krajem osamdesetih i tijekom devedesetih posebno su dominirali talijanski klubovi. Napoli, Juventus, Inter i Parma zajedno su osvojili niz trofeja i učinili Serie A najutjecajnijom ligom tog razdoblja u ovom natjecanju.
Prvih 26 izdanja Kupa UEFA završavalo je finalom koje se igralo u dvije utakmice – po jedna na stadionu svakog finalista.
To se promijenilo u sezoni 1997./98., kada je uvedeno finale od jedne utakmice na unaprijed određenom neutralnom stadionu.
Prvo takvo finale odigrano je 1998. na Parku prinčeva u Parizu. Inter je svladao Lazio 3:0, a golove su postigli Iván Zamorano, Javier Zanetti i Ronaldo.
Format jedne finalne utakmice zadržan je do danas.
Još jedna velika promjena dogodila se 1999. godine, kada je UEFA ukinula Kup pobjednika kupova.
Klubovi koji bi prije nastupali u tom natjecanju uključeni su u Kup UEFA. Istodobno je povećana povezanost s Ligom prvaka, pa su momčadi koje su ispale u određenim fazama najjačeg europskog natjecanja nastavljale sezonu u Kupu UEFA.
Galatasaray je 2000. postao prvi klub koji je sezonu počeo u Ligi prvaka, a zatim osvojio Kup UEFA. U finalu je nakon jedanaesteraca svladao Arsenal i tako postao prvi turski klub s velikim europskim trofejem.
Nova velika promjena uslijedila je u sezoni 2004./05., kada je uvedena faza po skupinama. Četrdeset klubova bilo je raspoređeno u osam skupina s po pet momčadi, a svaka je momčad igrala četiri utakmice – dvije kod kuće i dvije u gostima.
UEFA je 2008. najavila veliko preuređenje natjecanja, a od sezone 2009./10. Kup UEFA dobio je novo ime – UEFA Europa League, odnosno Europska liga.
Promjena nije bila samo u nazivu. Uvedeni su novi vizualni identitet, drukčiji sustav kvalifikacija i faza po skupinama s 48 klubova raspoređenih u 12 skupina.
Prvo izdanje pod novim imenom osvojio je Atlético Madrid. U finalu 2010. u Hamburgu španjolski klub svladao je Fulham 2:1 nakon produžetaka, zahvaljujući drugom golu Diega Forlána u 116. minuti.
Od sezone 2014./15. pobjednik Europske lige dobiva i pravo nastupa u Ligi prvaka sljedeće sezone. Sevilla je osvajanjem trofeja 2015. postala prvi klub koji je iskoristio novo pravilo.
Ako postoji klub koji se posebno povezuje s ovim natjecanjem, onda je to Sevilla.
Španjolski klub rekordnih je sedam puta osvojio Kup UEFA odnosno Europsku ligu. Prva dva naslova stigla su 2006. i 2007., nakon čega je Sevilla ostvarila jedinstven niz od tri uzastopna trofeja 2014., 2015. i 2016. godine.
Šesti naslov osvojila je 2020. pobjedom protiv Intera, a sedmi 2023. nakon izvođenja jedanaesteraca protiv Rome. Sevilla je pritom pobijedila u svih sedam finala Kupa UEFA i Europske lige u kojima je nastupila.
Iza nje se s po tri naslova nalaze Inter, Liverpool, Juventus, Atlético Madrid i Tottenham. Tottenham se ovoj skupini pridružio osvajanjem trofeja 2025. godine.
Po dva naslova imaju Borussia Mönchengladbach, Feyenoord, IFK Göteborg, Real Madrid, Parma, Porto, Chelsea i Eintracht Frankfurt.
Španjolski klubovi ukupno su osvojili rekordnih 14 trofeja, engleski 11, a talijanski deset.

Posebno mjesto u povijesti Europske lige pripada Unaiju Emeryju.
Španjolski trener osvojio je tri uzastopna naslova sa Sevillom između 2014. i 2016., a 2021. je s Villarrealom u finalu svladao Manchester United.
Peti trofej osvojio je 2026. kao trener Aston Ville. Engleski klub u finalu u Istanbulu pobijedio je Freiburg 3:0 golovima Yourija Tielemansa, Emiliana Buendíje i Morgana Rogersa.
Aston Villa tako je osvojila svoju prvu Europsku ligu i postala 31. različiti klub koji je podigao trofej Kupa UEFA ili Europske lige. Emery je s pet naslova dodatno učvrstio status najuspješnijeg trenera u povijesti natjecanja.

Povijest natjecanja nisu obilježili samo klubovi. Među igračima posebno mjesto zauzima Henrik Larsson, koji je s 40 pogodaka najbolji strijelac u povijesti Kupa UEFA i Europske lige prema UEFA-inoj statistici.
Iza njega je Pierre-Emerick Aubameyang s 37 pogodaka, dok je Klaas-Jan Huntelaar postigao 34.
Po broju nastupa prvo mjesto drži João Moutinho s 99 utakmica, ispred Giuseppea Bergomija s 96.
Naravno, uspoređivanje različitih razdoblja nije posve jednostavno. Broj utakmica i format natjecanja više su se puta mijenjali, pa su igrači u pojedinim razdobljima imali više prilika za nastupe i golove od onih iz vremena kada se igralo isključivo po sustavu ispadanja.
Još jedna velika reforma uvedena je od sezone 2024./25. Tradicionalna faza po skupinama ukinuta je i zamijenjena jedinstvenom ligaškom fazom s 36 klubova.
Svaka momčad igra osam utakmica protiv osam različitih protivnika, četiri kod kuće i četiri u gostima, zbog čega je i klađenje uživo u ovoj fazi posebno zanimljivo. Svi se klubovi nalaze na zajedničkoj ljestvici.
Prvih osam nakon ligaške faze izravno prolazi u osminu finala. Klubovi od devetog do 24. mjesta igraju dodatni dvoboj za preostalih osam mjesta u osmini finala, dok momčadi od 25. mjesta naniže završavaju europsku sezonu. Nakon toga slijedi klasična faza ispadanja do finala.
Isti sustav koristi se i u sezoni 2026./27., koja je 56. izdanje natjecanja i 18. otkako je Kup UEFA preimenovan u Europsku ligu. Finale će se igrati 26. svibnja 2027. na Stadionu Frankfurt u Njemačkoj.
Pobjednik će, ako se već nije kvalificirao kroz domaće prvenstvo, izboriti mjesto u ligaškoj fazi Lige prvaka 2027./28.
Europska liga kroz povijest je često nudila drukčije priče od Lige prvaka. Trofej su osvajali europski velikani, ali i klubovi kojima je upravo ovo natjecanje bilo najveći međunarodni uspjeh.
Od prvog Tottenhamova trofeja 1972., preko talijanske dominacije devedesetih i Sevilline rekordne serije, do Emeryjeva petog trijumfa 2026. i današnje ligaške faze s 36 klubova, natjecanje se neprestano prilagođavalo promjenama u europskom nogometu.
Promijenili su se naziv, format i put do finala, ali značaj trofeja nije nestao. Europska liga i dalje pruža klubovima priliku da osvoje veliki europski naslov, izbore mjesto u Ligi prvaka i upišu svoje ime uz neke od najpoznatijih momčadi u povijesti europskog nogometa.